Eparhija bačka i monaštvo manastira Kovilj odlučili su da prihvati zavisnike od narkotika i pomognu im u izlečenju
Medicina odavno već nije jedini način lečenja osoba zavisnih od raznih vrsta droge. Godinama unazad osnivaju se širom sveta, pa i u našem okruženju, komune, tačnije zajednice pod okriljem katoličke i protestanstske crkve koje prihvataju i pomažu mladićima i devojkama rešenim da se oslobode ove bolesti zavisnosti. Iskustva nekoliko momaka iz Srbije, inače pravoslavne vere, koji su boravili u nekoj od ovakvih komuna u Hrvatskoj, svedoče o uspešnosti „terapije“ odvikavanja od droga. Međutim, zasmetala im je nemogućnost da borave u Srbiji, odnosno pravoslavnm manastirima gde bi učili o svojoj veri. Upravo to podstaklo je episkopa Porfirija, igumana manastira Kovilj, i novosadskog sveštenika Branka Ćurčina da u ovom manastiru u blizini Novog Sada prihvate ove mladiće, zavisnike od narkotika. To se pročulo, pa se ubrzo monaštvo sauočilo sa nemogućnošću da prihvati sve koji su bili zainteresovani pa je napravljena komuna „Zemlja živih“. Danas, tri godine posle otvaranja kapija komune, na salašima Čeneja boravi oko 60 osoba. Smešteni su u četiri kuće-prihvatilišta, od kojih su tri “muška”, dok je jedna kuća namenjena devojkama. Članovi komune u manastirskoj zajednici borave oko dve godine, a protiv droge bore se radom i molitvom. Drugim rečima, jednostavnim manastriskim životom. Jerođakon Jelisej iz manastira Kovilj za sajt “Moj heroj” kaže: - Sada su nam kuće pune, pa već nekoliko meseci ne prihvatamo nove ljude. To je teška odluka, kad vidite ljude koji tvrde da su sve pokušali da se odviknu od uzimanja droge, i njihove roditelje koji nas mole da ih prihvatimo. Teško ih je odbiti, pa se nadamo da ćemo uspeti da se proširimo ili da osnujemo, na drugim mestima, u drugim eparhijama, još komuna. Ali neophodno je napraviti selekciju. Nisu svi koji dođu spremni za boravak u komuni, a i oni koji jesu moraju da čekaju po godinu dana da dođu na red. On objašnjava da je život u „Zemlji živih“ nalik vojničkom, ili još preciznije, manastirskom životu. Ustaje se jako rano, odlazi na molitvu, zatim se radi... U večernjim satima je ponovo molitva, pa razne aktivnosti. U manastiru nema medicinske pomoći lekara, kao ni čuvara koji bi zavisnike sprečili da pobegnu, da izađu da bi nabavili drogu ili cigarete. - Kad nam se jave, prvo prvo prolaze pripremne susrete koji traju i nekoliko meseci. Tada je obavezno prisustvo roditelja ili nekog člana porodice. Mi zahtevamio da se fizički izleče od droge, a onda im pomažemo da se duhovno povrate. Pokušavamo pre svega da im objasnimo smisao postojanja. Da je život radost, da ima ljubavi, i da uvek postoji neko ko ih voli takve kakvi oni jesu, a to je Bog - priča otac Jelisej. Bilo je, kaže on, slučajeva da neko pobegne, da donese drogu. Sa tim se bore kažnjavanjem, ali ukoliko ništa ne pomogne izbace ih iz zajednice. U komuni nema novina, radija i televizora, a zabranjene su cigarete i alkohol. - U početku smo, naravno, imali više poteškoća sa organizovanjem života u komuni. Sada je prošlo već tri godine, ljudi su odavno tamo i oni već znaju šta i kako moraju da rade. I zaista su rešeni da se izleče, pa su i problemi sa njima sada manji. Osim nas nekoliko monaha i sveštenika Branka, sa njima rade vaspitači. Ali ni oni ne borave celodnevno u zajednici. Otac Jelisej kaže da su skoro svi štićenici komune govorili da su pre dolaska u manastir pokušali da se odviknu od uzimanja droge na sve načine: - Lekovi nisu rešenje. Oni mogu da pomognu izlečenju od fizičke zavisnosti, ali mi sa njima razgovoramo o suštini. O problemima zbog kojih su počeli da traže utehu u drogama, u bežanju od stvarnosti. Komuna se finansira iz donacija, a i roditelji štićenika manastira Kovilj učestvuju u troškovima kada je to neophodno. - Samo uz naše velike napore i želju episkopa Porfirija nekako uspevamo i snalazimo se. Mislim da bi baš kao što to rade u drugim zemljama, ovakve zajednice trebalo osnivati I kod nas. Mi ne možemo primiti sve. Sada se čulo za nas i zovu ljudi i iz okolnih zemalja, iz Amerike, Australije... Po ugledu na Koviljski manastir nedavno je i šumadijska eparhija blagosiljala „Zemlju živih“ u okolini Lazarevca, a u manastiru Kovilj se nadaju da će ovaj projekat uskoro podržati i cela Srpska pravoslavna crkva, te da će uz pomoć donatora moći da obezbede što više prihvatilišta za osobe koje žele da se oslobode zavisnosti od narkotika.
Petrica Đaković (2008)
|
Komentari
RSS kanal za komentare na ovaj post