| Vesna Dragićević |
| Četvrt veka čekala posao |
Čekajući od 1982. posao u struci, radila na pijačnoj tezgi, u buticima, na plantažama voća...
Proteklu 2008. godinu medicinska sestra iz Prokuplja Vesna Dragićević pamtiće kao najsrećniju u životu. Posle ravno 284 meseca čekanja, dobila je posao u struci, u ovdašnjoj bolnici. I to na Ginekološko-akušerskom odeljenju, što je, kaže, sve ovo vreme priželjkivala.
A na koliko se konkursa javljala, kaže, ni broja se ne zna. Za ovu priliku saznala je od prijateljice, koja je u „Politikinom” dodatku „Posao” pročitala da Ministarstvo zdravlja traži hiljadu zdravstvenih radnika. I uspelo je: od 1. decembra je na stalnom poslu. Iako je školovanje završila u Prokuplju, u ovom gradu se, ističe, uvek osećala pomalo kao stranac. Otac Slavko je bio oficir JNA, stalno su se selili i nigde nisu mogli da uhvate „dublje korene”. I on i majka Zorka smatrali su da pravda uvek dođe na svoje i nikoga nisu želeli ni za šta da mole. Bila je Vesna odličan đak u osnovnoj, sa istim uspehom je završila i srednju medicinsku školu 1982. A na obavezan pripravnički staž pozvali su je tek posle devet godina! U međuvremenu, Vesna se udala i ubrzo rodila prvo dete, ćerku Danijelu. U to doba, kaže Vesna, Zavod za zapošljavanje imao je listu kriterijuma za dobijanje radnog mesta, ali iako je uspeh u školi bio jedan od najvažnijih, uvek se nalazio neko ko ima prednost po nekom drugom osnovu. – Godinu dana nakon porođaja, ponovo sam krenula u traganje za poslom. Konkursne komisije kojima sam se javljala su mi poručivale da treba još malo da sačekam, da rodim bar još jedno dete... I taj „uslov” sam ispunila, 1988. sam dobila sina Dalibora. Ali od stalnog posla ništa – priča Vesna. I tako je četvoročlana porodica Dragičević surove devedesete dočekala u krajnjoj egzistencijalnoj neizvesnosti, pa su Vesna i njen suprug Ljubiša pokušali da koliko je to moguće uzmu sudbinu u svoje ruke. Zakupili su tezgu na pijaci i kao mnogi u to doba, krenuli sa preprodajom svakojake robe. Do danas im je to jedan od izvora prihoda, na pijaci su ranom zorom i za tezgom se smenjuju do sumraka, bez obzira na to da li je mraz, kiša, sneg ili nepodnošljiva letnja žega. – U jednom trenutku sam pomislila da je rešenje u promeni struke, pa sam upisala i završila Višu poljoprivrednu školu, ali se i to pokazalo kao uzaludno. A jedino medicinsko uposlenje do sada sam imala od 1996. do 1999, u jednoj ovdašnjoj privatnoj ordinaciji. Onda je došla NATO agresija, pijačna prodaja nam nije donosila dovoljno novca, pa sam išla i u branje višanja i šljiva, šila sam „na parče” za jedno preduzeće, kuvala kafe u jednoj banci, radila po buticima za džakčić deterdženta. Satirali smo se od posla i muž i ja, ali to je bio jedini način da preživimo i školujemo decu. Srećom, sa te strane nemamo briga. Danijela uskoro treba da diplomira na grupi za hemiju, a Dalibor je na drugoj godini Fakulteta za fizičku kulturu – s ponosom nam kaže Vesna, dok razgovaramo u ginekološkoj ambulanti prokupačke bolnice, na njenom radnom mestu. – Još sam u čudu. Iako će se uskoro navršiti mesec dana otkako sam ovde, kao da još sanjam. Izgleda da su, konačno, uvažene moje godine čekanja, uspeh u školi... A posebno sam presrećna što su me svi, i lekari i sestre, primili najlepše što se zamisliti može. Ja se trudim da to opravdam – zaključuje Vesna, izvinjavajući se što je, zbog potreba pacijentkinja, nekoliko puta morala da prekida ovaj razgovor. Izvor: Politika (2009) |
Dodaj komentar



